Beč, 10. travnja 2019.

U Beču gostovala Ivana Jelača

U zajedničkoj organizaciji Veleposlanstva RH u Beču i Hrvatsko-austrijskog društva Dubrovnik u prostorijama Veleposlanstva je 10.4. održano gostovanje pijanistice i fortepijanistice Ivane Jelače, kojom prilikom je predstavljen nosač zvuka „Hrvatski skladatelji i njihovi suvremenici na Walterovom fortepijanu iz Kneževa dvora u Dubrovniku“.  
Ivana Jelača je osnovno i srednje glazbeno obrazovanje stekla u Dubrovniku, gdje je maturirala klavir na Glazbenoj školi Luke Sorkočevića. Studij klavira je završila na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji u klasi prof. Ljubomira Gašparovića, a nakon studija se školovala na ljubljanskoj Akademiji za glasbo i Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje je završila specijalistički studij. Interes za stare instrumente se javio pred kraj studija klavira, pa je i tema kojom je okončan  specijalistički studij glasila „Umjetnost izvođenja klavirske sonate u kontekstu kulturoloških promjena“. Interes Ivane Jelače za stare instrumente s tipkama povezan je i s činjenicom da se u dubrovačkom Kneževom dvoru čuva jedan od prvih instrumenata s tipkama u Hrvatskoj, fortepijano bečkog graditelja Waltera iz 1790., koji je u Dubrovnik stigao početkom 19. stoljeća.
Kako je naglašeno na prezentaciji nosača zvuka, Walterov instrument iz Dubrovnika je jedan od rijetkih u svijetu na kojem se i danas može svirati, a posebnu zanimljivost predstavlja činjenica je bio u posjedu za sada prve poznate hrvatske skladateljice, Elene Pucić Sorkočević. Dubrovački muzeji su zapušten instrument kupili 1949. g., a glazbalo je danas uspješno restaurirano. Jedan fortepijano se nalazi i u Zagrebu, u zbirci instrumenata prof. Gašparovića, i potječe iz 1850., a njegov graditelj je Karl Schmidt. Kako je naglasila Jelača, fortepijano nije preteča klavira, kako se često pogrešno ističe, nego prva verzija klavira, koja je za razliku od prethodnika čembala imala dinamičke mogućnosti da postane solistički instrument. Novost u odnosu na čembalo se očituje i na terminološkoj razini: talijanski naziv fortepijano je udomaćen i u hrvatskom jeziku i naglašava mogućnost glasnog i tihog sviranja instrumenta. S druge strane, njemački izraz Hammerklavier ističe da se radi o instrumentu kod kojeg se zvuk stvara batićima, za razliku od čembala.        
Nosač zvuka „Hrvatski skladatelji i njihovi suvremenici na Walterovom fortepijanu iz Kneževa dvora u Dubrovniku“ je rezultat suradnje Ivane Jelače s Dubrovačkim muzejima, koji su izdali cd. Dubrovačka promocija je održana u kolovozu 2018. kao dio programa Dubrovačkih ljetnih igara. Nosač zvuka promiče hrvatsko-austrijske glazbene i kulturološke veze ne samo činjenicom da je snimljen na bečkom instrumentu koji je dvjestotinjak godina u Dubrovniku, nego i izborom skladbi. Na cd-u se nalaze skladbe Luke Sorkočevića, Tommasa Restija, Domenica Antoniettija i Juraja Murata, a pri odabiru skladbi je ključnu ulogu odigrala velika povijest dubrovačke glazbe Miha Demovića.
Na promociji nosača zvuka sudjelovali su brojni predstavnici austrijskog kulturnog i društvenog života, među njima i dr. Martin Czernin, ravnatelj Haydnovog muzeja u Željeznom, u kojem se nalazi još jedan Walterov fortepijano, na kojem je svirao i sam Haydn.