Beč, 09. ožujka 2017.

Bečka škola povijesti umjetnosti i hrvatska znanost o umjetnosti

U organizaciji Austrijskog društva za kroatistiku i Veleposlanstva RH u Beču, u Veleposlanstvu RH u Beču je 9.3.2017. održano predavanje pod nazivom Bečka škola povijesti umjetnosti i hrvatska znanost o umjetnosti. Predavanje je održao direktor zagrebačkog Instituta za povijest umjetnosti dr. sc. Milan Pelc, uvaženi hrvatski povjesničar umjetnosti, koji je stručnjak za znanstvenike i predstavnike Bečke škole povijesti umjetnosti koji su u drugoj polovini 19. i prvoj polovini 20. stoljeća istraživali hrvatsku umjetničku baštinu. Dr. Pelc je magistrirao 1988., a doktorirao 1992. godine, a u svojoj bogatoj karijeri bilježi sudjelovanje na simpozijima i studijske boravke u nizu europskih zemalja. Do sada je objavio 16 knjiga i preko 100 znanstvenih članaka.

Utjecaj Bečke škole povijesti umjetnosti na hrvatsku znanost o umjetnosti predstavlja važno poglavlje u znanstvenim dodirima Austrije i Hrvatske, naglasio je uvodno dr. Pelc, podsjećajući da je još prije dvadeset godina Radovan Ivančević počeo pisati o navedenoj temi, o čemu se u zadnjih dvadesetak godina dosta pisalo. Utjecaj Beča na hrvatsku umjetnost i znanost općenito, pa i znanost o umjetnosti u razdoblju prijelaza 19. na 20. stoljeće može se usporediti s ulogom Firence u 16. i Rima u 17. i 18. st. na svjetskoj razini. Bečka škola povijesti umjetnosti doživjela je procvat nakon Prvog svjetskog rata, posebno u zemljama bivše Monarhije, čiji su studenti studirali u Beču na prijelazu stoljeća. Kao temeljne postavke Bečke škole često se naglašavaju ideologija monarhijskog pluricentrizma i metodološko istraživanje, koje je do tada bilo nepoznato hrvatskih istraživačima povijesti umjetnosti.

Početak hrvatske povijesti umjetnosti obilježilo je djelovanje Ivana Kukuljevića Sakcinskog, koji slovi i kao središnja ličnost hrvatske kulturne povijesti 2. polovice 19. stoljeća, naglasio je dr. Pelc. Kukuljević Sakcinski je 1850. u Zagrebu utemeljio društvo za južnoslavensku povijest, a prvi je sustavno popisao hrvatske umjetnike u leksikonu objavljenom 1858. U leksikonu napisanom u ilirskom duhu Kukuljević Sakcinski je hrvatsko čitateljstvo upoznao nizom do tada nepoznatih ili manje poznatih imena, npr. s Andreom Meldonom tj. Andrijom Medulićem. U isto vrijeme se Bečka škola povijesti umjetnosti počela snažnije interesirati za dalmatinske spomenike, posebno nakon Austrougarske nagodbe 1867. Na tom tragu je djelo Rudolfa Eitelbergera o srednjovjekovnim umjetničkim spomenicima Dalmacije, u kojem iznosi tvrdnju o narodima koji nisu sposobni razviti vlastitu umjetnost, pogrešno opisujući npr. dubrovačku umjetnost kao lošu kopiju venecijanske gotike. Prvi zagrebački profesor povijesti umjetnosti bio je Isidor Kršnjavi, kojeg je hrvatska kulturna povijest zapamtila kao utemeljitelja najvažnijih kulturnih institucija, kao što je Muzej za umjetnost i obrt. Glavni predstavnik bečke škole povijesti umjetnosti u Hrvatskoj je Ljubo Karaman čije je glavno djelo „O djelovanju domaće sredine u umjetnosti hrvatskih krajeva“. Bečka škola povijesti umjetnosti prva je znanstvena škola koja je snažno oblikovala hrvatsku znanost o umjetnosti i time izvršila velik utjecaj na povijest umjetnosti 20. stoljeća u Hrvatskoj, naglasio je zaključno dr. Pelc.